Pavao Pavličić

Lađa od vode

Pavao Pavličić (Vukovar, 16. kolovoza 1946.), hrvatski je akademik, književnik, književni znanstvenik, prevoditelj i scenarist, istaknut po pisanju kriminalističkih romana za djecu i odrasle.

O knjizi:

Lađa od vode prva je objavljena knjiga Pavla Pavličića. Bilo je to 1972. godine. Dvadeset priča, uključenih u Lađu, uredio  je tada Veselko Tenžera. Priče su nastajale krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, u trenutku kad je autor napustio rodni Vukovar i došao na studij u Zagreb. Kritika je ubrzo naslovnu priču knjige proglasila programatskim tekstom generacije hrvatskih fantastičara.  Pitanje znakova, svijeta kao teksta, pitanje komunikacije,  temeljni su motivi priča smještenih u prostor grada na Dunavu.

Julijana Matanović

Djeca na daljinu

Julijana Matanović – Od svoje prve zbirke Zašto sam vam lagala (1997.) – koja se do danas prodala u više od 60 000 primjeraka – Julijana Matanović nanizala je lijep broj proznih naslova, od kojih većinu možemo nazvati pravim uspješnicama. Osim zbirki priča Kao da smo otac i kći, Laura nije samo anegdota i Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka, tu je vrlo popularni roman Bilješka o piscu, a onda i dvije knjige u kojima se miješaju različite književne vrste: Tko se boji lika još, gdje u prvom licu progovaraju likovi iz hrvatske književnosti, te I na početku i na kraju bijaše kava, gdje se taj napitak uzima kao metafora društvenih odnosa i emocionalne povezanosti među ljudima. Kao književna znanstvenica, razvila je prepoznatljiv stil koji podrazumijeva osobni pristup i govor u prvom licu, ali nikad ne odstupa od točnosti, logike i znanstvene discipline. Doista, ono što Julijanu Matanović čini jedinstvenom i u prozi i u znanosti, svakako je njezin vrlo razvijen osjećaj za mjesto književnosti u životu (i mjesto života u književnosti), a samim tim i za potrebe suvremenih čitatelja. Zato i nije čudo što svaki njezin novi naslov doživljava širok odjek i nemalu popularnost.

O knjizi:

Djeca na daljinu nova je zbirka priča Julijane Matanović u kojoj autorica, iako piše o doslovnim i metaforičkim daljinama, uspostavlja i te kako blizak odnos sa životom, ali i čitateljskom publikom. Jer, glavna je tema ono što svi dobro razumijemo: obiteljski odnosi. Govori se tu o labirintima ljubavi i ljubomore, o složenosti i tegobama braka, o rasutim obiteljima i o inventurama u starosti. Ipak, najviše je riječ o djeci: o odnosima između braće i sestara, o izgubljenoj i ponovno nađenoj djeci, a osobito o onoj zanemarenoj, bilo doslovno, bilo metaforički. Zato se ni naslov zbirke ne odnosi samo na pravu djecu, nego podrazumijeva da su i odrasli zapravo djeca, a da i jedni i drugi stalno moraju savladavati daljine što ih život nameće i svakome pojedinačno, i jednim u odnosu na druge.

Autorica progovara o životu i njegovim mijenama, o osjećajima i međuljudskim odnosima, ali i o važnosti književnosti i prava na govor. Svojim tankoćutnim stilom pisanja dodiruje osjetljive točke biografija, kao što su djetinjstvo, mladenaštvo, brak i odnos s roditeljima. Julijana Matanović ne zaboravlja osjetljivim, ali i univerzalnim pitanjima (poput onoga postoji li u životu pravi trenutak i kakav je odnos sustava prema pojedincu) dati ljudskost, toliko potrebnu i u sadašnjem trenutku. Od prošlosti pa sve do suvremenosti, od rođenja pa do smrti, autoričini tekstovi u sebi sadrže živote, sadrže priče koje pozivaju na (su)osjećajnost i na uviđanje važnosti priče, čak i one koja nije ispričana.